Edukacija i vežbe kod patologije tetiva abduktora kuka potvrđene magnetnom rezonancom u sekundarnoj zdravstvenoj zaštiti
64% pacijenata sa patologijom tetiva abduktora kuka potvrđenom MR pregledom ostvarilo je klinički značajno poboljšanje rezultata za bol na HAGOS upitniku nakon tromesečnog programa edukacije i vežbanja
Pacijenti sa rupturama tetiva poboljšali su se više nego oni koji su imali samo tendinopatiju, iako studija nije imala dovoljnu statističku snagu da potvrdi ovu razliku
Napredak u snazi bio je minimalan uprkos jasnom poboljšanju simptoma, što ukazuje na to da korist možda potiče od edukacije i upravljanja opterećenjem, a ne od mišićnog kapaciteta
Увод
Lateralni bol u kuku česta je i potencijalno onesposobljavajuća muskuloskeletna tegoba, naročito kod žena starijih od 40 godina. Svrstava se u sindrom bola velikog trohantera (GTPS), krovni pojam za lateralni bol u kuku. Simptomi često potiču od patoloških promena na tetivama mišića gluteus medius i/ili gluteus minimus na njihovom pripoju za veliki trohanter. Ove promene na tetivama mogu varirati od tendinopatije do parcijalnih ruptura ili ruptura pune debljine.
Terapija vežbanjem u kombinaciji sa edukacijom pacijenata sve se češće preporučuje kao terapija prvog izbora za glutealnu tendinopatiju. Prethodna klinička ispitivanja, uključujući dobro poznato LEAP ispitivanje koje su sproveli Mellor i saradnici (2018), pokazala su ohrabrujuće rezultate uz ovaj pristup.
Većina dokaza o vežbanju na koje se oslanjamo potiče iz studija sprovedenih u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, među pacijentima sa relativno blagim simptomima. Šta se dešava kada se ovi pacijenti ne oporave uz lečenje u primarnoj zdravstvenoj zaštiti i dospeju u vašu praksu na sekundarnom nivou, sa dužim trajanjem bola, većim stepenom onesposobljenosti i oštećenjem tetive potvrđenim magnetnom rezonancom, ponekad čak i rupturama? To i dalje nije jasno, jer se većina dokaza zasniva na studijama iz primarne zdravstvene zaštite. Zato su autori postavili pitanje da li isti pristup, koji kombinuje edukaciju i vežbanje, može da pomogne pacijentima kod kojih lečenje u primarnoj zdravstvenoj zaštiti nije bilo uspešno i koji se leče na sekundarnom nivou.
Методе
Ovo je bila prospektivna kohortna studija koja je obuhvatila žene uzrasta od 18 do 75 godina sa bolom sa spoljašnje strane kuka koji je trajao duže od 6 meseci. Učesnice su regrutovane iz ortopedske ambulante. Pacijentkinje su ispunjavale kriterijume za uključivanje ako je pregled pokazao palpatornu osetljivost na pripoju abduktora kuka za veliki trohanter, izazivanje poznatog bola i/ili slabu stabilnost karlice (Trendelenburgov znak) pri stajanju na jednoj nozi, kao i smanjenu silu abdukcije kuka u bočnom položaju. Zatim je urađena magnetna rezonanca (MRI) kako bi se potvrdila patologija tetiva abduktora kuka, definisana kao tendinopatija ili ruptura mišića gluteus medius/minimus.
Pacijenti su isključeni ako su u prethodnih šest nedelja primili injekciju kortikosteroida u lateralni deo zahvaćenog kuka, ranije bili podvrgnuti operaciji kostiju zahvaćenog kuka, imali obostranu patologiju tetiva abduktora kuka, imali radiografski potvrđenu osteoartrozu kuka (Kellgren–Lawrence stepen 2 ili viši) ili bile trudne.
Svi pacijenti su prošli tromesečni program koji je vodio fizioterapeut, a koji je obuhvatao 7 edukativnih sesija pod nadzorom, na kojima se govorilo o upravljanju opterećenjem, prilagođavanju aktivnosti i izbegavanju položaja adukcije kuka. Takođe su dobili svakodnevni kućni program vežbanja sa 4 progresivne vežbe (izometrijska abdukcija, abdukcija uz opterećenje, most i čučnjevi).
Исходи
Primarni ishod bila je promena u podskali bola Kopenhaške skale ishoda za kuk i prepone (HAGOS) (0–100) nakon 3 meseca. Autori su izračunali prag minimalno važne promene za bol prema HAGOS-u, koristeći polovinu standardne devijacije na početku ispitivanja.
Sekundarni ishodi obuhvatali su ostale HAGOS podskale, VISA-G, Oxford skor kuka (OHS), EQ-5D-5L, bol procenjen NRS-om, globalnu ocenu promene (GROC), izometrijsku snagu mišića kuka i test ustajanja sa stolice za 30 sekundi. Eksploratorna analiza podgrupa uporedila je pacijente sa tendinopatijom (n=33) i pacijente sa rupturom (n=27).
Резултати
U studiju je uključeno 60 žena sa MR-om potvrđenim patološkim promenama na tetivi abduktora kuka, a 55 njih je završilo intervenciju (92%). Autori su prijavili 85% pridržavanja programa vežbanja i nijedan neželjeni događaj.
Primarni ishod, skor na podskali bola HAGOS upitnika, poboljšao se sa 46,4 na 60,1 poen (prosečna promena 14,5; 95% interval poverenja 9,0–20,0), a kod 64% pacijenata promena je premašila minimalno važnu promenu od 9,3 poena.
Gotovo svi sekundarni ishodi koje su prijavili pacijenti značajno su se poboljšali (VISA-G +9,3, OHS +5,5, EQ-5D-5L i mere bola na NRS skali), osim podskale fizičkih aktivnosti HAGOS-a, kod koje nije bilo promene.
Funkcionalno, broj ponavljanja u testu ustajanja sa stolice za 30 sekundi povećao se sa 11,7 na 14,2, ali je porast izometrijske snage kuka bio mali u gotovo svim pravcima. Prema globalnoj oceni promene, samo 37% ispitanika prijavilo je uspešno poboljšanje nakon 3 meseca.
U eksploratornoj analizi podgrupa, grupa sa rupturom (n=27) ostvarila je veće poboljšanje u domenu bola na HAGOS-u (+18,9 poena) nego grupa sa tendinopatijom (n=33, +11,1 poena), a uspešan GRoC zabeležen je kod 50% grupe sa rupturom, u poređenju sa 26% grupe sa tendinopatijom. Međutim, razlika između grupa nije bila statistički značajna, a studija nije imala dovoljnu statističku snagu za ovo poređenje.
Питања и размишљања
Jače znači bolje, zar ne?
Možda je klinički najzanimljiviji nalaz ovde nesklad između povećanja snage i poboljšanja simptoma. Skloni smo da pretpostavimo da su mišići ojačali ako nekoga kuk manje boli i bolje se kreće. Ova studija, kao i raniji RCT koji su sproveli Mellor i saradnici, pokazuje da to ne mora da bude tačno: povećanje snage bilo je minimalno ili zanemarljivo, dok su se bol i funkcija jasno poboljšali. Sve je više dokaza da edukacija, rad na strahu od opterećenja, optimizacija svakodnevnih obrazaca kretanja i bolje pridržavanje programa mogu više doprineti mehanizmu poboljšanja nego same vežbe. To ne znači da vežbanje nije važno, već menja naš pogled na to šta njime postižemo: ne nužno „jačanje“ abduktora, već izgradnju tolerancije na opterećenje i sigurnosti pri ponovnom korišćenju kuka.
Zašto je tako mali broj pacijenata prijavio sveukupno uspešno poboljšanje?
Autori dalje navode da je 64% učesnika dostiglo minimalno važnu promenu od 9,3 poena, definisanu kao polovinu standardne devijacije početnih rezultata. Zanimljivo je da je samo 37% učesnika prijavilo ukupno poboljšanje prema GRoC-u. Umesto da se kaže da je stanje uspešno poboljšano kod dve trećine ispitanika, zvuči razumnije reći da se poboljšalo tek nešto više od trećine učesnika. Studija nije ispitivala individualne ciljeve niti razloge za odgovore pacijenata na GRoC-u. To ukazuje na mogući problem u proceni rehabilitacije: poboljšanje na upitniku usmerenom na određeni simptom možda ne odražava adekvatno pacijentov ukupni doživljaj oporavka. Zato bi u kliničkoj praksi moglo biti korisno pratiti značajne aktivnosti i učešće, pored upitnika o bolu, iako ova studija nije ispitivala takav pristup.
Može li životna dob da utiče na osnovnu patologiju i odgovor na rehabilitaciju?
Studija je obuhvatila pacijente uzrasta od 18 do 75 godina, što predstavlja potencijalno širok spektar osnovnih mišićno-koštanih oboljenja. Kod mlađih pacijenata, stanja kao što su femoroacetabularni impingement (FAI), displazija kuka ili mišićno-tetivne povrede mogu doprineti bolu u kuku, dok je kod starijih pacijenata veća verovatnoća da će biti prisutne degenerativne promene tetiva, masna infiltracija, atrofija mišića ili istovremena patologija zgloba. Iako je osteoartritis kuka potvrđen radiografskim snimkom bio kriterijum za isključenje, drugi potencijalno relevantni problemi sa kukom nisu izričito navedeni u kriterijumima za isključenje.
Važno je napomenuti da su svi učesnici imali patologiju tetiva abduktora kuka potvrđenu magnetnom rezonancom, ali prisustvo strukturnih abnormalnosti ne znači nužno da su ti nalazi bili jedini izvor simptoma. Zato različite starosne grupe mogu imati različite mehanizme koji doprinose tegobama i potencijalno različito reagovati na isti program rehabilitacije.
Autori nisu ispitivali da li je uzrast uticao na ishode lečenja. To otvara pitanje da li je standardizovani pristup edukaciji i vežbanju podjednako primeren osobama svih uzrasta ili je kod mlađih i starijih pacijenata potrebno uzeti u obzir različite aspekte rehabilitacije.
Da li se pacijenti sa rupturom glutealne tetive potvrđenom magnetnom rezonancom mogu lečiti konzervativno?
Nalaz u podgrupi (veća poboljšanja u grupi sa rupturom) zanimljiv je, ali ga treba tumačiti oprezno. Reč je o eksploratornom nalazu; studija nije imala dovoljnu statističku snagu, a analiza je isključivo deskriptivna. Ipak, ovaj nalaz dovodi u pitanje uverenje mnogih kliničara (i hirurga) da potvrđena ruptura tetive automatski znači „potrebna je operacija“. Ako išta, slučajevi rupture tetive reagovali su na konzervativno lečenje jednako dobro, ako ne i bolje, nego grupa sa tendinopatijom, ALI ovo je eksploratorni nalaz i prvo ga treba dodatno ispitati.
Vredi napomenuti i da su ovo pacijenti kod kojih prethodno lečenje u primarnoj zdravstvenoj zaštiti nije dovelo do dovoljnog poboljšanja, a ipak su uspeli da napreduju uz relativno skroman program (7 sesija tokom 3 meseca). To je snažan argument da se iscrpe sve mogućnosti konzervativnog lečenja pod vođstvom fizioterapeuta, čak i kod pacijenata upućenih na sekundarni nivo zdravstvene zaštite ili ortopedu, pre nego što se uopšte počne razgovarati o hirurškoj rekonstrukciji.
Причај ми штреберски
Ovo je bila kohortna studija sa jednom grupom i bez kontrolne grupe, pa ne možemo sa sigurnošću da pripišemo poboljšanja intervenciji. Autori to otvoreno navode: podaci o prirodnom toku glutealne tendinopatije pokazuju da i bez strukturisanog lečenja 29–52% pacijenata može da prijavi poboljšanje prema GRoC skali u roku od godinu dana. Međutim, kao protivtežu navode studiju prirodnog toka bolesti koja je trajala 11 godina, u kojoj je 45% pacijenata i dalje imalo simptome. To ukazuje na to da je malo verovatno da bi se ovi pacijenti iz sekundarne zdravstvene zaštite, sa dužim trajanjem simptoma i izraženijim funkcionalnim ograničenjima na početku, spontano oporavili u roku od 3 meseca.
Pored toga, kombinovani dizajn intervencije znači i da edukaciju i vežbanje nije moguće razdvojiti. Ne znamo koliki deo efekta potiče od vežbi, a koliki od edukacije i saveta za upravljanje opterećenjem. Autori ističu da je to prioritet za buduća istraživanja. Slično tome, samoefikasnost, za koju se zna da je medijator ishoda kod ove populacije, nije merena. Međutim, rad Mellora iz 2022. već je pokazao da je samoefikasnost važan medijator, dok poboljšanja snage i obima pokreta to nisu.
Pored toga, ponuđene su četiri standardne vežbe, ali sa različitim nivoima progresije. To je izvodljivo u istraživačkom okruženju, ali u kliničkoj praksi nećemo davati iste vežbe različitim osobama sa različitim ciljevima. Ključno je i dalje individualizovati i prilagoditi vežbe potrebama osobe koja je pred vama.
Klasifikaciju podgrupa na tendinopatiju i rupturu sproveo je jedan procenjivač, koristeći lokalno razvijen protokol za očitavanje MR snimaka, nakon završetka intervencije (ali bez uvida u ishod). To ograničava pouzdanost tumačenja ovog poređenja. Uz nedovoljnu statističku snagu za testiranje razlika između grupa, ove brojke treba smatrati samo osnovom za formulisanje hipoteza, a ne dokazom da rupture bolje reaguju na terapiju od tendinopatija.
Na kraju, ovo je kohorta iz jednog centra u Danskoj i sastoji se isključivo od žena, što ograničava mogućnost uopštavanja nalaza, mada je to u skladu sa epidemiologijom ovog stanja.
Поруке за понети кући
Nakon tromesečnog programa edukacije i vežbi pod vođstvom fizioterapeuta, približno dve trećine pacijenata u sekundarnoj zdravstvenoj zaštiti, kod kojih je MR-om potvrđena patologija tetiva abduktora kuka, uključujući rupture tetiva, postiglo je klinički značajno smanjenje bola. Međutim, samo 37% pacijenata prijavilo je uspešno ukupno poboljšanje na skali Global Rating of Change (GRoC), što ukazuje na to da smanjenje bola ne mora nužno da znači i zadovoljavajući oporavak. Relativno mali dobici u snazi ukazuju na to da poboljšanje simptoma možda ne zavisi prvenstveno od povećanja mišićne snage, iako doprinos edukacije, upravljanja opterećenjem i vežbi ostaje neizvestan. Ovi nalazi ohrabruju kada je reč o konzervativnom lečenju, čak i kod pacijenata sa rupturama tetiva. Ipak, zbog nepostojanja kontrolne grupe, poboljšanja se ne mogu direktno pripisati intervenciji niti se može utvrditi njena efikasnost kao alternative operaciji.