Ellen Vandyck
Voditelj istraživanja
Cilj ovog istraživanja bio je pronaći čimbenike koji predviđaju poboljšanje temporomandibularnih poremećaja. Pronalaženje čimbenika koji se odnose na ishode liječenja je relevantno jer to može usmjeriti za koji se tretman najbolje odlučiti. Učinkovitost intervencija manualne terapije za temporomandibularne poremećaje prethodno je dokazana u nekoliko studija. Obično se poboljšanje simptoma boli može očekivati tijekom mjesec dana. Koliko god bili korisni, nije poznato koji su tretmani bolji i stoga ova studija koja procjenjuje prediktore dobrih ishoda nakon manualne terapije može pomoći u odluci treba li se odlučiti za tretman manualne terapije kod određenog pacijenta.
Kako bi se otkrilo koji čimbenici predviđaju poboljšanje temporomandibularnih poremećaja, prospektivna opservacijska kohortna studija provedena je u talijanskoj stomatološkoj bolnici. Odrasli u dobi od 18 godina i nadalje bili su podobni kada im je dijagnosticiran poremećaj temporomandibularnog zgloba prema kriterijima DC/TMD. Nisu primili intervenciju za svoj poremećaj u prethodnih 6 mjeseci.
Fizioterapeut je neovisno procijenio svakog sudionika na početku i nakon mjesec dana. Tijekom tog razdoblja provedene su četiri sesije ručne terapije od 20 do 30 minuta u stopi od 1 tjedno. Tehnike manualne terapije bile su usmjerene na temporomandibularne zglobove, temporalne mišiće, mišiće masetere, mišiće pterigoide i suprahioidne mišiće. Te su sesije vodila 2 fizioterapeuta koji su imali više od 5 godina iskustva s temporomandibularnim poremećajima i prošli su posebnu obuku.
Intenzitet boli bio je primarni ishod od interesa i ocijenjen je na VAS-u za trenutnu bol, prosječnu bol i najjaču bol u prethodnom tjednu. Minimalna klinički važna razlika bila je 30%, a poboljšanja ispod te razine smatrana su lošim ishodima.
Regrutirano je ukupno 120 sudionika, a njih 90 završilo je cijelu studiju. Dvoje odustalih počelo je uzimati nesteroidne protuupalne lijekove, 1 je premješten zbog posla, a 9 je moralo otkazati svoje sudjelovanje zbog ograničenja putovanja zbog COVID-a.
Sljedeći čimbenici mogu se koristiti za predviđanje poboljšanja temporomandibularnih poremećaja prema modelu predviđanja: bol tijekom otvaranja usta, središnja senzibilizacija mjerena CSI-jem, očekivano liječenje i broj lokacija boli. Prema autorima, ovi prediktori pokazuju visoku objašnjenu varijancu (R2 = 64%) i diskriminaciju (AUC = 0,90).
Prediktori su korišteni za razvoj alata za probir koji je konstruiran kao nomogram. Navođenjem rezultata vaše osnovne procjene, moguće je izračunati vjerojatnost dobrog ishoda kod vašeg pacijenta koji slijedi intervenciju.
Pa kako ovaj alat može pomoći u predviđanju poboljšanja temporomandibularnih poremećaja? Sljedeći citat objašnjava:
“Ako pacijent prijavi pozitivno očekivanje liječenja u vezi s MT-om, dobit će 33 boda za ovaj prediktor. Ovaj se rezultat izračunava odabirom odgovarajuće osnovne vrijednosti za prediktor (u ovom slučaju: “Da”) i određivanje odgovarajućih točaka na liniji “Točke” na vrhu dijagrama. Vrijednost "Ukupni prediktorski bodovi" može se dobiti ako se isti proces replicira za svaki prediktor i svaki rezultat zbroji. Zatim se povlači okomita crta od linije "Ukupni prediktorski bodovi" do linije "Vjerojatnost dobrog ishoda" na dnu grafikona kako bi se procijenila vjerojatnost dobrog ishoda.
Sam zaplet je donekle težak za čitanje jer linija točaka nije tako jasno prikazana. Međutim, može vam pomoći u vašoj prognozi da vam da ideju o tome može li ručna terapija biti od koristi za ovog pacijenta. Možete vidjeti da će visok CSI rezultat (što ukazuje na prisutnost centralne senzibilizacije), zajedno s negativnim očekivanim tretmanom i većom boli pri otvaranju usta od 2/10 dovesti do dobre vjerojatnosti ishoda manje od 10%. Uistinu, kod pacijenata s komponentom centralne senzibilizacije mogu se očekivati bolji ishodi kada se uzme u obzir njihov biopsihosocijalni kontekst, umjesto da se fokusira samo na biomehanička pitanja. Da biste saznali više o tome, predlažem da razmislite o praćenju tečaja Joa Nijsa s nama! Ono što mi se učinilo posebno zanimljivim jest da je ova studija umjesto standardiziranog liječenja pokušala personalizirati liječenje i iako ova studija nije ispitivala učinkovitost liječenja, snažno potičem ovaj način skrbi!
Odabir mogućih prediktora temeljio se na prethodnim istraživanjima u temporomandibularnom području, ali odabrani su širi kandidati prediktori iz promijenjene modulacije boli kod mišićno-koštanih poremećaja. Skup prediktora koji su uzeti u obzir za studiju uključivao je širok raspon mogućih čimbenika u biopsihosocijalnom okruženju. Ovo je posebno važno jer sada znamo da mišićno-koštane tegobe nemaju samo biomedicinski uzrok, a činjenica da je odabran širok raspon mogućih čimbenika vrlo je informativna.
Predviđanje poboljšanja temporomandibularnih poremećaja moguće je pomoću priloženog nomograma. Međutim, valja napomenuti da je ispitivani uzorak bio sastavljen od ljudi koji posjećuju stomatološku kliniku i ne može se izravno generalizirati na pacijente upućene na fizioterapiju. Nešto što treba imati na umu kada gledate ove rezultate jest da su čimbenici koji predviđaju poboljšanje temporomandibularnih poremećaja identificirani i testirani na istom uzorku. Bilo bi bolje da je model predviđanja testiran na novom uzorku pacijenata. To se ipak može učiniti, a bilo bi optimalno da se ova nova populacija sastoji od ljudi sa širokim spektrom temporomandibularnih poremećaja.
Model je izdržao nekoliko provjera, među kojima su multikolinearnost, unakrsna provjera valjanosti i interna provjera valjanosti. Hosmer-Lemeshow nije bio značajan i to pokazuje da ovaj model dobro odgovara. Model je imao relativno dobru objašnjenu varijancu, što znači da model može u velikoj mjeri objasniti promatranu disperziju podataka. Međutim, kada je obavljena interna validacija, objašnjena varijanca je pala na 40%, što nije tako pozitivno. Zanima me kako bi se ovaj model predviđanja pokazao u nepovezanoj grupi ljudi.
Ova kohortna studija daje zanimljiv uvid u prediktore ishoda boli nakon manualne terapije za temporomandibularne poremećaje. Terapija je primjenjivana kliničkim obrazloženjem i to predstavlja uobičajenu praksu. Izrađen je nomogram kako bi se utvrdila vjerojatnost uspjeha manualne terapije u liječenju poremećaja temporomandibularnog zgloba. Procjenom boli tijekom otvaranja usta, središnjom senzibilizacijom mjerenom CSI-jem, očekivanim tretmanom i brojem mjesta boli, možete dobiti ideju o vjerojatnosti dobrog ishoda. Ovo bi sada trebalo potvrditi u nepovezanom uzorku kako bi se odredila klinička vrijednost modela predviđanja.
Naučite 5 osnovnih tehnika mobilizacije/manipulacije u 5 dana koje će odmah ubrzati vaše vještine manualne terapije – 100% besplatno!