Istraživanje Vježbanje 16. listopada 2026
Hattori & Matsubara, Front Pain Res. (2026)

Senzibilizacija boli kod osteoartritisa koljena: Može li bihevioralno stupnjevana aktivnost uspjeti ondje gdje standardne vježbe ne uspijevaju?

osteoartritis koljena BGA

Dvanaestotjedni bihevioralni program postupnog povećavanja aktivnosti (BGA) smanjio je bol i poboljšao funkciju u bolesnika s osteoartritisom koljena (KOA) koji NISU reagirali na vježbanje prema smjernicama

Prag boli na pritisak porastao je, a vremenska sumacija smanjila se usporedno s kliničkim poboljšanjima, što upućuje na paralelne promjene u senzibilizaciji boli

Početno strukturno oštećenje (RTG/MR) i senzibilizacija nisu predviđali tko će ostvariti poboljšanje — samo je veći početni broj koraka predviđao poboljšanje

Uvod

Otprilike 1 od 3 pacijenta s osteoartritisom koljena (KOA) ne postiže osjetno ublažavanje boli vježbanjem u skladu sa smjernicama. Ako ste ikad imali pacijenta s KOA-om koji jednostavno ne reagira unatoč primjereno doziranom programu vježbanja, senzibilizacija na bol možda je dio objašnjenja. Oštećenja vidljiva na snimkama često nisu u skladu s jačinom simptoma, a kod podskupine pacijenata uočava se promijenjena obrada boli (sniženi pragovi boli na pritisak, pojačana vremenska sumacija boli), što kao da umanjuje njihov odgovor na standardnu terapiju vježbanjem.

Pa što učiniti s pacijentima koji ne reagiraju na terapiju? Ovo je istraživanje ispitalo bihevioralnu gradiranu aktivnost (BGA) – bitno drukčiji pristup koji odbacuje unaprijed zadane protokole vježbanja i umjesto njih primjenjuje postupno, ciljno usmjereno izlaganje svakodnevnim aktivnostima koje su pacijentu važne. Umjesto pitanja „Koliko opterećenja ovo koljeno može podnijeti?”, BGA pita: „Što bi ovaj pacijent ponovno želio moći raditi i kako to postići bez izazivanja pogoršanja simptoma?” Za kliničare koji rade s pacijentima čije se stanje ne mijenja ili pogoršava uz standardne vježbe, ovo istraživanje prvi put daje uvid u to može li BGA donijeti pomak — i čini li to tako što doista mijenja samu senzibilizaciju na bol.

 

Metode

U ovom je istraživanju provedeno ispitivanje s jednom skupinom, bez kontrolne skupine. U istraživanje su uključene žene starije od 50 godina s radiografski potvrđenim osteoartritisom koljena (stupanj ≥2 prema Kellgren-Lawrenceovoj ljestvici) i trajnom boli u koljenu dulje od 6 mjeseci. Prethodno su završile 3-mjesečni program vježbanja u skladu sa smjernicama, koji je obuhvaćao aerobni trening, trening s otporom i neuromuskularni trening. Program se provodio 3 puta tjedno u trajanju od 40 minuta, ali nije doveo do smanjenja boli za ≥30 % prema VAS-u. Taj se prethodni program vježbanja temeljio na smjernicama, ali nije uključivao standardizirane postupke za postupno povećavanje aktivnosti radi postizanja promjene ponašanja.

Intervencija koja se ovdje ispitivala sastojala se od 12-tjednog programa postupno povećavane aktivnosti utemeljenog na bihevioralnom pristupu (BGA), definiranog kao individualizirani plan aktivnosti utemeljen na operantnom uvjetovanju. Program je bio usmjeren na glavnu tegobu svakog pacijenta i njegove osobne ciljeve, a uključivao je i edukaciju o boli te se provodio jednom tjedno (~40 min po susretu). Program je imao 3 faze: početnu fazu, fazu liječenja i fazu integracije.

Hattori T i Matsubara T (2026) Senzitizacija boli kao potencijalno promjenjiv čimbenik kod osoba s osteoartritisom koljena: uvidi iz bihevioralno gradirane aktivnosti. Front. Pain Res. 7:1865792. doi: 10.3389/fpain.2026.1865792

Izvor: Hattori & Matsubara, Front Pain Res. (2026)

Početna faza trajala je tjedan dana, tijekom kojeg su procijenjene početne razine aktivnosti, a fizioterapeuti su ocijenili toleranciju aktivnosti za pojedine zadatke i strah od kretanja. Uvjerenja povezana s boli istražena su pomoću modela začaranog kruga. Zajedno s pacijentom fizioterapeut je definirao dugoročne i kratkoročne ciljeve aktivnosti te odabrao zadatke koji su omogućavali postupno napredovanje. Na temelju procijenjene tolerancije aktivnosti za pojedine zadatke, za svakog su sudionika određene vremenski uvjetovane kvote.

Faza liječenja bila je intervencija u trajanju od 12 tjedana, koja se provodila jednom tjedno u trajanju od približno 40 minuta u ambulantnim uvjetima. Napredovanje u zadanim aktivnostima odvijalo se prema vremenski uvjetovanom pristupu, pri čemu su se kvote sustavno povećavale tijekom vremena kako bi se približilo prethodno definiranim ciljevima. Sudionici su upućeni da se pridržavaju vremenskih ciljeva, bez njihova premašivanja ili nedostizanja. Napredovanje se moglo privremeno zaustaviti i nastaviti na nižoj razini samo ako su bili prisutni znakovi koji upućuju na aktivan upalni odgovor (pogoršanje). Za praćenje svakodnevnog učinka, lakše samopraćenje i poticanje pridržavanja korišteni su dnevnici aktivnosti. Uspješno sudjelovanje u razgovoru pozitivno se potkrepljivalo.

Posljednja faza intervencijskog programa bila je faza integracije, tijekom koje su aktivnosti sa sve većom razinom zahtjevnosti uključene u svakodnevni život sudionika. Podržavalo se dugoročno pridržavanje programa i očuvanje funkcionalnih poboljšanja.

Kao primarni ishod korišten je rezultat na KOOS-u. Minimalna važna promjena definirana je kao 12,4 boda za podljestvicu boli i 8,4 boda za podljestvicu aktivnosti svakodnevnog života. Sekundarni ishodi uključivali su prag boli na pritisak (PPT) u području koljena i podlaktice, vremensku sumaciju boli (TSP) te broj koraka mjeren akcelerometrom tijekom 7 dana na početku i nakon intervencije.

  • Za mjerenje PPT-a pritisak se primjenjivao na četiri standardizirana mjesta oko patele zahvaćenog koljena. Najniža vrijednost praga na tim mjestima (točka pri kojoj se pritisak doživljavao kao bolan) koristila se kao pokazatelj lokalne mehaničke osjetljivosti na bol. PPT se mjerio i na mišiću extensor carpi radialis longus na podlaktici, kao pokazatelj osjetljivosti na bol na mjestu udaljenom od koljena. Viši PPT znači da osoba može podnijeti veći pritisak prije nego što postane bolan, što upućuje na manju mehaničku osjetljivost na bol.
  • TSP je mjeren na mjestu na koljenu s najnižim početnim pragom boli na pritisak (PPT). Sudionici su najprije ocijenili bol izazvanu jednim podražajem pritiskom na ljestvici VAS od 0 do 100. Nakon što je prestala eventualna zaostala bol, primijenjeno je deset jednakih podražaja pritiskom u razmacima od jedne sekunde. Sudionik je ponovno ocijenio bol nakon desetog podražaja. TSP je izračunat oduzimanjem ocjene boli nakon prvog podražaja od ocjene nakon desetog. Veća pozitivna razlika ukazuje na veće pojačanje boli kao odgovor na ponavljanu stimulaciju, dok smanjenje TSP-a ukazuje na manje pojačanje boli. Intenzitet pritiska prilagođen je pragu boli na pritisak (PPT) svakog sudionika, a TSP je mjeren samo jednom pri svakoj procjeni kako bi se izbjegli produljeni naknadni osjeti.

Hattori T i Matsubara T (2026) Senzitizacija boli kao potencijalno promjenjiv čimbenik kod osoba s osteoartritisom koljena: uvidi iz bihevioralno gradirane aktivnosti. Front. Pain Res. 7:1865792. doi: 10.3389/fpain.2026.1865792

Izvor: Hattori & Matsubara, Front Pain Res. (2026)

Rezultati

Od 32 pacijenta koja su započela program, 26 ih je završilo program (medijan dobi 70,5 godina). Nije bilo razlika u dobi, BMI-ju ni trajanju boli između onih koji su završili program i onih koji su odustali. Dvadeset pacijenata navelo je da su prije početka intervencije prema potrebi uzimali nesteroidne protuupalne lijekove za ublažavanje pogoršanja boli.

Hattori T i Matsubara T (2026) Senzitizacija boli kao potencijalno promjenjiv čimbenik kod osoba s osteoartritisom koljena: uvidi iz bihevioralno gradirane aktivnosti. Front. Pain Res. 7:1865792. doi: 10.3389/fpain.2026.1865792

Izvor: Hattori & Matsubara, Front Pain Res. (2026)

Zabilježena su značajna poboljšanja koja premašuju minimalnu važnu promjenu za:

– KOOS – bol: +15,44 boda (95 %-tni interval pouzdanosti 7,25–23,63)

– KOOS ADL: +11,78 bodova (95 %-tni interval pouzdanosti: 2,12–21,44)

Mjere senzibilizacije na bol također su se promijenile u očekivanom smjeru: pragovi boli na pritisak u koljenu i podlaktici porasli su, a vremenska sumacija boli smanjila se. Broj koraka povećao se za +1.628,88 koraka/dan (95%-tni interval pouzdanosti: 819,62 do 2.438,14)

Hattori T i Matsubara T (2026) Senzitizacija boli kao potencijalno promjenjiv čimbenik kod osoba s osteoartritisom koljena: uvidi iz bihevioralno gradirane aktivnosti. Front. Pain Res. 7:1865792. doi: 10.3389/fpain.2026.1865792

Izvor: Hattori & Matsubara, Front Pain Res. (2026)

U korelacijskim analizama početnih mjera i promjena rezultata KOOS-a, samo je početni broj koraka bio povezan s poboljšanjem rezultata KOOS ADL (r = 0,43, p = 0,02). Početni stupanj KL, rezultati MOAKS-a za sinovitis/BML te početne vrijednosti PPT-a/TSP-a nisu pokazali značajnu povezanost s kliničkim poboljšanjem. Udio sudionika koji su uzimali NSAID smanjio se s 76,9 % (n = 20) na 30,8 % (n = 8) tijekom intervencije.

Hattori T i Matsubara T (2026) Senzitizacija boli kao potencijalno promjenjiv čimbenik kod osoba s osteoartritisom koljena: uvidi iz bihevioralno gradirane aktivnosti. Front. Pain Res. 7:1865792. doi: 10.3389/fpain.2026.1865792

Izvor: Hattori & Matsubara, Front Pain Res. (2026)

 

Pitanja i razmišljanja

Sudionici su u prosjeku prijavili manje boli i manje ograničenja u aktivnostima svakodnevnog života. Točkaste procjene poboljšanja u obje KOOS mjere premašile su vrijednosti minimalne važne promjene koje su odabrali autori. Međutim, to ne znači da je svaki sudionik doživio klinički važno poboljšanje jer su se intervali pouzdanosti za obje prosječne promjene protezali ispod odgovarajućih pragova minimalne važne promjene. Rezultati stoga pokazuju statistički pouzdano prosječno poboljšanje, ali pružaju manje sigurnosti da je prosječna korist premašila klinički prag.

Sudionici su podnosili veći pritisak prije nego što bi prijavili bol i u koljenu i u podlaktici. Vremenska sumacija boli (TSP) tijekom ponavljane stimulacije pritiskom također se smanjila. Ovi rezultati upućuju na to da su se eksperimentalne mjere lokalne i generalizirane osjetljivosti na bol promijenile tijekom razdoblja intervencije. To je vrlo zanimljiv nalaz koji bi trebalo dodatno istražiti u budućim zaslijepljenim i kontroliranim ispitivanjima.

 

Što je primjer vremenski uvjetovanog pristupa aktivnosti?

Na primjer, ako je pacijentov cilj bio hodati neprekidno 30 minuta, početna kvota postavljena je malo ispod trenutačne tolerancije na hodanje, utvrđene u početnoj fazi. Vrijeme hodanja potom se povećavalo za otprilike jednu minutu svaka tri dana, pa je pacijent postupno mogao doseći cilj od 30 minuta do kraja 12-tjednog programa. Za aktivnosti u slobodno vrijeme i kućanske aktivnosti koristio se broj ponavljanja ili trajanje zadatka.

Slika 2 prikazuje primjer: u početnoj fazi pacijent može hodati bez boli 1 minutu, sljedećeg dana 20 minuta, dan nakon toga 2 minute, zatim 17 i 10 minuta tijekom narednih dana, a posljednjeg dana tjedna 1 minutu. Program zatim izračunava prosječno trajanje tih aktivnosti: 8,5 minuta, a potom primjenjuje „sigurnosni prag” od 30 %, što iznosi gotovo 6 minuta. Pacijentu se zatim daje uputa da hoda 6 minuta svaki dan tijekom 3 dana — ni više ni manje. Četvrtog dana dodaje se približno 1,5 minuta, pa pacijent 4.–6. dana hoda 7,5 minuta. Ovo postupno povećavanje trajanja svaka 3 dana nastavlja se iz tjedna u tjedan, ako ne dolazi do pogoršanja simptoma, sve dok se ne postigne unaprijed određeni cilj.

 

Možemo li zaključiti da je bihevioralno stupnjevana aktivnost najbolji pristup za ovu skupinu osoba koje ne reagiraju?

Sudionici su dobivali individualizirano povećanje razine aktivnosti, postavljanje ciljeva, edukaciju o boli, samopraćenje, pozitivno potkrepljenje i tjedni kontakt s fizioterapeutom. Svaka od ovih komponenti, kao i njihov zajednički učinak, mogla je pridonijeti poboljšanju. Istraživanje ne izdvaja specifičan utjecaj progresije aktivnosti određene vremenskim okvirom te o tome ne može donijeti zaključak jer je provedeno na jednoj skupini.

Ipak, rezultati upućuju na nešto doista zanimljivo u podskupini pacijenata koju je poznato teško liječiti: onima kod kojih standardne vježbe već nisu dale rezultate. Zanimljivo je da se PPT poboljšao i lokalno i na podlaktici, uz istodobno poboljšanje TSP-a. To bi mogao biti znak da BGA aktivira i periferne i središnje putove modulacije boli, a ne samo da povećava toleranciju koljena.

Ipak, odupro bih se iskušenju da zaključim kako BGA „desenzibilizira” živčani sustav. Riječ je o dizajnu istraživanja s jednom skupinom, bez kontrolne skupine. Samo ponavljano izlaganje QST-u može izazvati učinke navikavanja koji oponašaju stvarno smanjenje senzibilizacije, a ovdje ne možemo razlučiti stvarni učinak liječenja od regresije prema sredini, prirodnih oscilacija simptoma ili jednostavno učinka dodatne pažnje kliničara tijekom 12 tjedana.

Klinički, najviše mi upada u oči nalaz o korelaciji (ili, bolje rečeno, njezin izostanak): ni radiografski stupanj osteoartritisa ni nalazi MR-a ni početna senzibilizacija nisu predvidjeli kod koga će doći do poboljšanja. Predvidio ga je samo početni broj koraka. To se uklapa u širi obrazac u rehabilitaciji osteoartritisa: ono što snimka pokazuje često nam govori manje o odgovoru na liječenje nego ono što pacijent trenutačno radi iz dana u dan. Ako je vaš pacijent s osteoartritisom koljena senzibiliziran, a vježbanje ga zamara, činjenica da je već relativno aktivan može sama po sebi biti bolji prognostički pokazatelj od bilo čega što se vidi na snimkama.

 

Pričaj štreberski sa mnom

Nekoliko metodoloških napomena koje vrijedi istaknuti prije nego što se previše oduševite ovim istraživanjem. Prvo, i najvažnije: riječ je o ispitivanju s jednom skupinom i bez usporedne skupine, pa uočene promjene ne možemo pripisati samom BGA-u. Autori to otvoreno navode i cijelu raspravu predstavljaju kao eksploratornu — a preporučujem da i vi to imate na umu.

Drugo, ishodi QST-a (PPT, TSP) bili su sekundarni i eksploratorni, a p-vrijednosti nisu korigirane za višestruke usporedbe; Bonferronijeva korekcija (α = 0,025) primijenjena je samo na dva primarna ishoda KOOS-a. Budući da je testirano šest ishoda, a za njih pet nije provedena korekcija, nalaze koji se odnose na senzibilizaciju treba tumačiti s određenim oprezom.

Treće, uzorak je namjerno ograničen na osobe koje nisu odgovorile na prethodnu tjelovježbu, što smanjuje varijabilnost početne senzibilizacije i strukturnih mjera (ograničenje raspona). To vjerojatno barem djelomično objašnjava zašto stupanj KL, rezultati MOAKS-a i početne vrijednosti PPT-a/TSP-a nisu bili povezani s ishodima: kohorta je možda jednostavno bila previše homogena u pogledu tih varijabli da bi se povezanost mogla otkriti, čak i ako postoji u široj populaciji osoba s osteoartritisom koljena (KOA).

Naposljetku, riječ je o uzorku koji su činile isključivo žene iz jedne klinike u Japanu, što ograničava mogućnost generalizacije. Psihološke varijable poput kineziofobije, katastrofiziranja i samoefikasnosti, koje bi mogle objasniti zašto BGA djeluje, uopće nisu mjerene. S obzirom na to da se BGA temelji na operantnom uvjetovanju i modelima straha i izbjegavanja, ovo djeluje kao propuštena prilika koju bi buduća randomizirana kontrolirana ispitivanja trebala ispraviti.

 

Poruke za ponijeti kući

Smislene svakodnevne aktivnosti mogu se sustavno postupno povećavati kada uobičajeno vježbanje nije dovoljno pomoglo. Kod pacijenata s osteoartritisom koljena kod kojih dolazi do zastoja unatoč vježbanju u skladu sa smjernicama, bihevioralno stupnjevanje aktivnosti može biti dobar sljedeći korak. Tijekom 12 tjedana dovelo je do klinički značajnog poboljšanja boli i funkcije te povoljnih promjena u pokazateljima senzibilizacije na bol. U ovom istraživanju tjedni program BGA-e uključivao je osobno važne ciljeve, ostvarive početne razine aktivnosti i postupno povećavanje aktivnosti prema unaprijed određenom vremenskom planu. Bol se nije zanemarivala, ali svakodnevne oscilacije boli nisu određivale svaku odluku o aktivnosti.

Ne boj se nalaza snimanja. Strukturni nalazi na rendgenskoj snimci ili MR-u ne bi te trebali obeshrabriti da isprobaš ovaj pristup: nisu predvidjeli tko će odgovoriti na njega. Početna razina tjelesne aktivnosti mogla bi biti korisniji prognostički pokazatelj od slikovne dijagnostike.

Kliničko poboljšanje pratilo je promjene u eksperimentalnoj osjetljivosti na bol. Nakon 12 tjedana sudionici su prijavili manje boli i onesposobljenosti, napravili više koraka dnevno, bolje podnosili jači pritisak i pokazivali manje pojačanje boli. Ove istodobne promjene upućuju na to da osjetljivost na bol nije nužno nepromjenjiva, ali ne dokazuju da je BGA promijenio živčani sustav.

Rezultati obećavaju, ali ne mogu potvrditi da je BGA doveo do poboljšanja. Nije bilo kontrolne skupine, studiju je završilo samo 26 žena iz jedne klinike, uporaba lijekova se mijenjala, a provedeno je više eksploratornih analiza. BGA može biti korisna klinička opcija za odabrane pacijente koji ne reagiraju na vježbanje, ali potrebna su randomizirana komparativna ispitivanja prije nego što se zaključi da je učinkovitija od konvencionalnog vježbanja ili da specifično mijenja senzibilizaciju na bol.

Ipak, zasad ovo treba shvatiti kao nalaz koji potiče stvaranje hipoteza, a ne kao razlog za promjenu kliničke prakse, sve dok kontrolirana ispitivanja ne potvrde da ove promjene doista uzrokuje BGA, a ne vrijeme, pažnja ili prirodne fluktuacije.

 

Referenca

Hattori T i Matsubara T (2026) Senzibilizacija na bol kao potencijalno promjenjiv čimbenik u osoba s osteoartritisom koljena: uvidi iz bihevioralno stupnjevane aktivnosti. Front. Pain Res. 7:1865792. doi: 10.3389/fpain.2026.1865792